Archive for ‘Konjogojstvo’

Travanj 8th, 2012

Posavski konj

Uzgoj Posavskog konja jedna je od najjeftinijih opcija proizvodnje konjskog mesa. Veći dio godine životinje su na paši što rezultira niskim troškovima proizvodnje hrane i minimalan angažman ljudskog rada.

Prosinac 6th, 2010

Štetne trave za konje

Premda trovanje konja nije učestala pojava, moguća je na skoro svim područjima budući da se opasne biljke nalaze posvuda. Neugodan okus i grubost stabljike otrovnog bilja obično odbijaju konje od njihovog konzumiranja. Konji nagonski biraju ukusniji obrok.

Lat. Agrostemma githago ili kukolj

Zbog štetnih trava na pašnjaku i krmi, konj može posegnuti i za štetnim biljkama. Znakovi trovanja i intenzitet poremećaja ovise o vrsti i količini konzumirane štetne trave. Različito je djelovanje otrovnih biljaka na metabolizam konja. Neke otrovne biljke kao jesenski mrazovac (Colchicum autumnale), žabnjak (Ranunculus acris), crna bunika (llvoscvamus niger) ili crni kukurijek (llellehoius niger) iritiraju crijeva, izazivaju kolike i druge probavne poremećaje. Određene biljke kao modri jedić (Aconitum napellus) ili imela (Viscum album) izazivaju pojačanu salivaciju i upalu sluznice usne šupljine. Druge otrovne biljke, poput močvarne preslice (Ecptiselum palistre), poljske preslice (Equisetum arvense), viličaste kukavičice (Lathvrit.s aphaca) ili vazdazelenog šimšira (Buxus sempervirens) djeluju na živčani sustav konja, izazivajući grčeve, depresiju, lošu koordinaciju pa čak i uginućc. Neke otrovne biljke kao što su rupičasta pljuskavica (Hvpericum perforatium) i prava heljda (Fagopyrum vulgare), izazivaju foto dermatitis koji može izazvati znatnija oštećenja kože. Rosulja (Mereuhalic anniia), kukolj (Agrostemma gilhago) kao i divlji luk (Allium valiclum) djeluju na crvena krvna zrnca izazivajući hemoglobinuriju odnosno hemolitičku anemiju. Neke otrovne biljke medu koje spada i sirak (Sorghum) djeluju na plod gravidnih kobila, izazivajući pobačaje ili nakaznost ploda. Neke otrovne biljke sadržavaju znatnije količine alkaloida, cijanida ili srčanih glikozida, koji dovode do iznenadne smrti konja.
Veliki je broj biljaka koje mogu negativno djelovati na zdravlje konja, te je nemoguće spriječiti kontakt konja s njima. Preventivne mjere umanjuju rizik od eventualnog konzumiranja otrovnih biljaka. Najbolja preventivna mjera je uklanjanje otrovnih biljaka s pašnjaka na kojima borave konji. Treba paziti na botanički sklop livade s kojih se prikuplja sijeno, budući da sušenje nekih otrovnih biljaka ne umanjuje njihovu otrovnost. Balansiran obrok ponuđen u dovoljnoj količini umanjuje potrebu konja za konzumiranjem štetnih biljaka. Otrovne se biljke mogu kao korovi naseljavati uz objekte, te ih treba kao takve prepoznati i odstraniti. Katkada se otrovne biljke mogu naći i u stelji, koju treba odstraniti i zamijeniti ispravnom steljom
Konjogojstvo, Ivanković

Prosinac 6th, 2010

Međimurski konj

Prema imenu pasmine zaključuje se da je nastao na području Međimurja. Iz prvobitnog uzgojnog područja proširio se i na ostala područja, prije svega u Mađarsku, pokrajina Zala, ali i u ostale dijelove sjeverozapadne Hrvatske. Danas postoje evidentirane dvije populacije ovih konja. Jedna se nalazi u Međimurju, brojčano manja populacija, a druga znatno veća u Mađarskoj.
Međimurski konj nastao je križanjem domaćih kobila, koje su u sebi imale primjese angloarapske krvi, s noričkim pastusima u samom početku uzgoja. Kasnije sve više se uvode u uzgoj linije peršerona, famanskog i ardenskog konja. Godine 1861. Međimurje potpada pod mađarsku upravu, pa tako i međimursko konjogojstvo pod upravu ergele Kišber koja je proizvodila rasplodne pastuhe za Međimurje i susjedne krajeve.
Od 1870. godine uzgajao se u Međimurju u dva tipa: lakši tip i teži tip konja. Raspadom Austro – Ugarske Monarhije međimurski uzgoj međimurskog konja odvojen je od velikog uzgojnog područja u Mađarskoj. Između dva svjetska rata međimursko konjogojstvo prepušteno je samo sebi.
Na području Međimurja djelovala je Udruga uzgajivača međimurskog konja od 1979. godine pa do 1991. godine kada prestaje s radom. Tadašnjim radom udruge, iz Mađarske je uvezeno 9 pastuha ,a iz domaćeg uzgoja umatičuje se 120 kvalitetnih rasplodnih kobila. Osamdesetih godina 20. stoljeća dolazi do drastičnog pada broja konja uslijed intenzivne mehanizacije poljoprivredne proizvodnje. Ponovni rad na međimurskom konju počinje 1999. godine kada se u Središnji popis matičnih grla Hrvatskog stočarskog centra upisuje i evidentira 28 grla.
Relativno je male glave i manjih ušiju. Posebna oznaka glave su okrugle živahne, izražajne oči. Vrat je kratak, masivan, mišićav, te nizak i neizražen greben. Prsa su mu široka i duboka, zaobljenih rebara. Leđa su široka i kratka, sapi zaobljene i raskoljene, te dobro obrasle mišićjem. Konja krasi zbijenost i dobra pokrivenost tla. Noge su snažne sa srednje masivnim zglobovima, pravilnih stavova te širokih kopita. Korak mu je pravilan, siguran i izdašan. Od boja prevladava dorat, vranac, te alat.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter i izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Pretežito jede sijeno s velikom količinom sirovih vlakana, a kod većih fzičkih napora daje se zob, kukuruz bilo u obliku zrna ili njegova prekrupa.

Prosinac 6th, 2010

Hrvatski hladnokrvnjak

Ova pasmina konja danas predstavlja najrasprostranjeniju pasminu konja u Republici Hrvatskoj. Nastao je na području sjeverozapadnog dijela Hrvatske oplemenjivanjem domaćih kobila s pastusima hladnokrvnih pasmina iz Austrije, Mađarske, Belgije i Francuske.
Do kraja XIX. stoljeća za pripust su se upotrebljavali uglavnom norički pastusi, a od početka pa do osamdesetih godina XX. stoljeća, uglavnom ardenski i peršeronski pastusi. Danas se uzgoj provodi u čistoj krvi.
Hrvatski je hladnokrvnjak krupnije građe nego posavac. Poželjna visina u grebenu je oko 170 cm (vrpca), uglavnom je dorat boje, a u manjoj mjeri može se javiti i kao vranac, rjeđe kao sivac, odnosno alat. Glava mu je ravna i široka, razmjerno velika. Kratkog je vrata uz neizražen greben. Leđa su duža s dobro zaobljenim rebrima uz kratak spoj. Sapi su dobro obrasle mišićima, rascijepljene i lijepo zaobljene. Prsa su široka i duboka, a noge snažne i umjereno obrasle dlakama. Hod mu je siguran i snažan.
Najbolje rezultate u uzgoju i korištenju, a s obzirom na uzgojnu povijest i cilj, postiže u krajevima intenzivne ratarske proizvodnje, no kako je izgubio tu svoju radnu funkciju, danas se u većem broju zadržao samo u područjima otežane mogućnosti korištenja poljoprivredne mehanizacije i na rubnim područjima vlažnih staništa.
U ekonomskom smislu, kao pasmina radnih konja, izgubio je s pojavom mehanizacije u poljoprivredi svoju vrijednost. Kao i hrvatski posavac ima mogućnosti opstanka samo na područjima koja imaju dovoljno pašnjačkih površina. Danas se prvenstveno uzgaja zbog proizvodnje mesa i specifičnih proizvoda od mesa. Također je pogodan za proizvodnju kobiljeg mlijeka kao vrlo vrijedne sirovine u kozmetici. Inače u šumovitom dijelu naše domovine još se upotrebljava za obavljanje određenih šumskih poslova, izvlačenje trupaca i nošenje drva – samarenje.
U uzgoju djeluju sljedeće udruge uzgajivača: Ergela Križevački Lemeš, Zagorska udruga uzgajivača konja, Konjogojska udruga Moslavina, Konjogojska udruga Bilogora, Udruga Slavonskih uzgajivača hladnokrvnih konja.

Prosinac 6th, 2010

Posavac

U narodu ga još zovu posavski konj, posavec i posavski bušak. Kao što mu ime govori, nastao je na području slivnog toka rijeke Save i njezinih pašnjačkih površina. Po svojoj brojnosti danas je najznačajnija pasmina konja u Republici Hrvatskoj. Zahvaljujući svojim kvalitetnim osobinama prihvatili su ga i brojni uzgajivači s područja Posavja u Republici Sloveniji.
Hrvati, stigavši u prošlosti na ove prostore iz stepa Euroazije, sa sobom su doveli i svoje konje. Na ovim prostorima vjekovnih sudara civilizacijskih kultura istoka i zapada, velikih carstava te njihovih vojski, odnosno teškog europskog ratnog konja s jedne strane i lako pokretljivog orijentalnog konja s druge strane, taj se konj morao prilagođavati uvjetima. To je podloga na kojoj je nastala današnja gojidba hrvatskog posavca kojeg je narod stvorio kao specifični tip konja pod utjecajem našeg podneblja i posavskih pašnjaka.
Godina 1991. značajna je za tu pasminu jer tada započinje sustavno provođenje uzgojno – selekcijskog rada kroz pregled, odabir te obilježavanje i upis grla u matične knjige. Prvi zahvati na umatičavanju konja zbili su se ranije u dva navrata 1978. i 1980. godine kada je u te dvije akcije obilježeno ukupno 83 grla i to u mjestima Sisačko – moslavačke županije: Tišina Kaptolska, Mahovo, Posavsko Jezero, Ljubljanica te Martinska Ves. Rad na umatičavanju zamire sve do 1991. godine kada započinje sustavni rad u tom dijelu našeg konjogojstva. Svoju inozemnu promociju pasmina doživljava u Friedrichshafenu u travnju 1998. godine.

Hrvatski posavac ima ne odviše dugu glavu, suhu, karakteristično širokih nozdrva i izraženo bistrih očiju te male, stršeće uši. Vrat mu je čvrsto nasađen na greben, kratak i lijepo oblikovan s gusto preljevajućom grivom. Zbijenog je i čvrstog trupa, jednako izražen u sva tri dijela. Sapi su raskoljene, češće strme s niže nasađenim repom bogatog strunom. Noge su relativno suhe s kratkom cjevanicom, pravilnog su stava s kičicama obraslih kratko nakostriješenih dlačica. Od boja prevladava dorat, češće tamni, nego svijetli. Isto tako javlja se kao vranac, rjeđe kao sivac i alat. Šara boja nije poželjna u uzgoju.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter, izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Od ranog proljeća do kasne jeseni uzgaja se na posavskim pašnjacima, a zimi u staji uz sijeno s par klipova kukuruza.
Najbolje rezultate u uzgoju i upotrebi s obzirom na uzgojni cilj i povijest postiže u ravničarskom kraju koji obiluje vodenim tokovima i naplavnim šumama te pašnjačkim površinama. Miran, dobroćudan i podoban je za vuču u šumi, kao i za rad na oranicama pod plugom.
Njegova ekonomska vrijednost, kao i svih ostalih pasmina radnih konja u nas pa i u svijetu, izgubila se pojavom mehanizacije u poljoprivredi. Danas svoju vrijednost iskazuje u športu – rekreativno jahanje, hipoterapija te kao dio ekološke cjeline parkova prirode i nacionalnih parkova. Isto tako ova se pasmina upotrebljava za proizvodnju mesa i specifičnih proizvoda od konjskog mesa.
U Hrvatskoj djeluju sljedeće udruge uzgajivača: Udruga uzgajivača posavskog konja “Hrvatski posavac”, Udruga uzgajivača konja hrvatski posavac “Donja Posavina”, “Konjogojska udruga Moslavina”, Savez uzgajivača posavskog konja “Hrvatski posavac”, Udruga uzgajivača posavskog konja “Odransko polje”, Udruga uzgajivača posavskog konja “Črnec polje”, Udruga uzgajivača posavskog konja “Kloštar Ivanić”.
Za ovu pasminu potrebno je naglasiti njezinu izuzetnu ekološku vrijednost. Gledano u stočarskoj proizvodnji ovaj vid konjogojstva pridonosi biološkoj raznolikosti proizvodnje na obiteljskom gospodarstvu, ali samo tamo gdje je ekonomski isplativ, odnosno na područjima s otežanom poljoprivrednom proizvodnjom s naglaskom na vlažna staništa. Valja napomenuti da je konj, općenito, ekološki najčistija od svih vrsta domaćih životinja.

Prosinac 6th, 2010

Belgijski hladnokrvnjak (Belgian Heavy Draught)

Pasmine belgijskog hladnokrvnjaka razdvojila se na dva tipa: teži i veći tip ‘Brabant‘, te manji i lakši tip ‘Ardennes’. Ranije je postojao tip ‘Flanders ‘ koji je bio najveći i najteži, tjelesne mase do 1200 kg.
Brabant se uzgajao u istoimenoj belgijskoj pokrajini Brabant, a njegove vrsne odlike bile su poznate još u vrijeme Rimskog Carstva. U Srednjem vijeku se razvio u cijenjenog ratnog konja a u XVI. stoljeću pristupa se sustavnom konsolidiranju uzgoja. Krajem devetnaestog stoljeća ustanovljene su tri glavne krvne linije brabanta (Orange, Bavard i Jean) koje se čuvaju i održavaju i danas.
Konstitucijski gledano, belgijski konj ima tipične značajke hladnokrvne pasminske skupine. Brabant u grebenu doseže visinu do 175 cm i masu do 1100 kg, dok su ardenci nešto niži u grebenu (do 160 cm) i lakši.
Barbant ima umjereno malu i široku glavu, kratak, snažan i dobro vezan vrat s dvostrukom grivom. Trup je zdepast, mišićav i zbijen, leda kratka i jaka kao i slabine. Sapi su kratke, široke i jake. Noge su mu snažne i kratke, s gustim dlakama na kičicama. Kretnje su ustrajne i energične, ali ne baš pravilne. Barbantu su svojstvene dorate ili kestenjaste boje tijela.
Ardenac ima tešku i skladno građenu glavu, snažan, kratak, malo izvijen i dobro vezan vrat. Trup je kompaktan, mišićav i zbijen, leda kratka i jaka kao i slabine. Sapi su kratke, široke i jake, s razvijenom mišićnom masom. Kretnje su ustrajne, energične i izdašne, podjednako dobre u koraku i kasu. Najčešće zastupljena boja ardenca je ‘izabela’ dok su dorati i sivci rjeđi. Pogodan je za vuču tereta, a osobit je po svojoj izdržljivosti i ustrajnosti.

Prosinac 6th, 2010

Hrvatski kasač

Početci uzgoja kasača u Hrvatskoj vežu se za kvalitetna grla iz ergele u Turnišću (kraj Ptuja) i kasače iz Ljutomera. Veliki doprinos uzgoju hrvatskog kasača dale su dvije ergele braće Hafner (Kalinovica, Rugvica), iz kojih su potekli kasači koji su pobjeđivali na europskim hipodromima. Ergela Trebovac, koja je djelovala u razdoblju od 1954. do 1977., dala je većinu rodova današnjeg hrvatskog kasača.
Američki kasač poslužio je kao temeljna pasmina za oblikovanje hrvatskog kasača. Radi nedostatka vlastite dostatne genetske osnove stalno se uvoze kvalitetni rasplodni pastusi. Potrebna mu je konsolidacija linija i rodova uz veću popularizaciju kasačkog sporta. U registru nadležnih institucija za 2003. godinu ubilježeno je 179 hrvatskih kasača (HSC, 2003). Radni rezultati kasača četverogodaca na trkama (1000 m) u 2002. godini kreću se od 1.21,2 do 1.35,7.
Umjerene je veličine okvira, visine grebena od 155 do 160 cm, a obujam cjevanice je 19-20 cm. Glava je konveksnog profila, umjerene veličine, suha sa živahnim očima. Vrat je dug, lopatice su duge, koso položene, dobro vezane mišićjem. Greben je umjereno izražen, leda su duga, sapi duge, široke i lagano spuštene. Grudni koš je širok i dubok radi dostatnosti kapaciteta pluća. Nadlaktica je duga a cjevanica nešto kraća. Noge su čvrste, izraženih tetiva i zglobova. Podržavaju siguran, izdašan i čist hod. Kopito je umjerene veličine, dobro oblikovano. Najčešće pasminske boje su dorata, alata i vrana.

Prosinac 6th, 2010

Holštajn (Holstein)

Pasmina je formirana na području sjeverne Njemačke, u pokrajini Schleswig-Holstein. Formiranje same pasmine počinje u Srednjem vijeku, oplemenjivanjem izabrane populacije domaćih kobila plemenitim pastusima s područja Španjolske, Engleske, Danske i nekih drugih zemalja.
U konsolidaciji ove pasmine dostaje korišten andaluzijski konj, Yorkshire i engleski punokrvnjak. Dva su se tipa profilirala unutar pasmine, teži tip koji se koristio u obradi zemlje i vuči artiljerije u ratu, te lakši tip, uprezan u kočije, korišten za jahanje i u vojne namjene. Prva ergela koja je uzgajala isključivo holštajn pasminu osnovana je 1867. (Traventhal).
Najveći trag na konformacijske značajke holštajna ostavili su engleski punokrvnjaci, primarno mu povećavajući tjelesni format (visina grebena od 162 do 170 cm). Holštajn je pouzdan konj, plemenitog izgleda, vrsne inteligencije i dobrog temperamenta. Glava mu je skladno građena, ravnog profila, izražajnih očiju s velikim nozdrvama. Vrat i greben su snažni i mišićavi, greben izražen, lopatice duge i položene, leda duga, sapi srednje dužine, mišićave i blago spuštene, prsa duboka, noge snažne s pravilnim stavom. Korak mu je izdašan, energičan, elastičan i siguran. Dobar je u skoku. Najčešće boje tijela su dorata, vrana, smeđa i siva.
Često se koristi kao oplemenjivač, a sam uzgoj se konsolidira uzgojem u čistoj krvi. U spornije najčešće zastupljen u preponskim i dresurnim natjecanjima, no vrstan je u ostalim konjičkim disciplinama.

Prosinac 6th, 2010

Lipicanac (Lippizaner)

Lipicanska pasmina dobila je ime po mjestu Lipici, u kojem je 1580., po naputku Bečkog dvora zasnovana ergela sa zadatkom uzgoja konja, koji bi zadovoljili gospodarske i vojne zahtjeve. Ciljani uzor bio je barokni španjolski konj. Uzgojni je rad započeo prvim uvozom rasplodnih španjolskih pastuha 1580. i njihovim pripustom na kraške kobile, odabrane iz populacije lokalnog uzgojnog područja.
Pisani tragovi ukazuju da se početni uzgoj zasnivao na devet španjolskih pastuha i 24 kraške kobile dopremljene u Lipicu. Kasnije je neprekidno unošena plemenita krv, te u genomu današnjeg lipicanca možemo naći krvi kraškog, španjolskog, arapskog, kladrupskog konja kao i nekih talijanskih pasmina. Na oblikovanje lipicanca veliki je utjecaj ostavila “Španjolska škola jahanja” koja je u Beču ustanovljena 1735. godine. Sustavan uzgoj rezultirao je stvaranjem današnjih osam linija pastuha: Pluto (Danska), MaestosoFavory (kladrubska), Conversano Napolitano(napuljska), Siglavy (arapska), Tulipan (Hrvatska) i Incitato (Mađarska). Osim toga, danas postoji šezdesetak priznatih rodova lipicanskih tobila. Lipicanska se pasmina tijekom četiri stoljeća oštre selekcije čvrsto konsolidira, odnosno pouzdano prenosi poželjne značajke na potomstvo.
Lipicanca odlikuju plemenitost, inteligencija i izdržljivost. Glava je skladna, sred-rje velika, umjereno konveksnog profila, krupnih očiju, kratkih i pokretljivih ušiju. Današnji lipicanac ima prosječnu visinu grebena od 155 do 160 cm, a masa tijela je do 500 kg. Vrat je srednje dug, dubok i uzvišen prema grebenu, često ‘labuđi’. Trup je dubok, zbijen, prsa mišićava, greben neizražen, lopatica strma, spoj kratak i čvrst, sapi zapljene i jake, rep dobro nasađen. Noge su mišićave, zglobovi suhi, kopita čvrsta i zatvorena. Hod je ispravan, razmjerno kratak. Kas je elastičan s visokom akcijom nogu (španjolski paradni korak), no galop je kratak. Najčešća boja dlačnog pokrivača je dva do sivobijela, no postoji dio populacije tamnije boje dlake (vrane i dorate). Zanimljivo je da se lipicanska ždrebad rađaju s tamnom bojom dlake koja se tijekom prvih godina života mijenja u svjetliju nijansu, tako da s dobi od četiri do deset godina konji postaju gotovo bijeli.

Prosinac 6th, 2010

Engleski punokrvnjak (EnglishThoroughbred)

Engleski punokrvnjak je graciozno građen i snažan konj. Po naravi je živahan, hrabar i temperamentan. Od eksterijernih obilježja možemo istaknuti da se visina grebena kreće do 170 cm, a masa tijela od 400 do 500 kg. Glava je skladna, lagana, ravnog profila, krupnih očiju, kratkih i pokretljivih ušiju. Vrat je dug, greben izražen, lopatice duge, leda snažna i elastična, sapi mišićave i ravne, trbuh usukan. Noge su suhe i žilave, uz čestu pojavu uskog stava. Najčešće zastupljene boje su vrana, dorata, alata, siva no dozvoljene su i ostale boje. Mora biti jednobojan no dopuštene su bijele oznake na glavi i nogama.

Uzgaja se u čistoj krvi i uglavnom služi kao oplemenjivač drugih populacija. Aktualni podatci govore da u Hrvatskoj ima stotinjak grla ove pasmine, no s obzirom na strukturu i kvalitetu predstavljaju solidnu bazu njene daljnje izgradnje.

Engleski punokrvnjak danas predstavlja jednu od najvrsnijih i najsvestranijih pasmina konja u svijetu. Odlikuje ga plemenitost, izdržljivost, ekstremna brzina zahvaljujući kojoj je svrstan u najvrsnije trkače i odlične skakače. Zahvaljujući pravokutnom formatu tijela, eleganciji, dugom i izdašnom galopskom skoku postiže iznimne brzine, osobito na kratkim stazama. Uspješno se koristi u dresurnim i preponskim natjecanjima, no omiljen je u lovnom i rekreativnom jahanju. Uzgoj se danas profilira u dva osnovna tipa: jahaći (za dresurna, preponska i kombinirana natjecanja ) i trkaći (za galopske utrke)