Archive for Prosinac, 2010

Prosinac 6th, 2010

Posavac

U narodu ga još zovu posavski konj, posavec i posavski bušak. Kao što mu ime govori, nastao je na području slivnog toka rijeke Save i njezinih pašnjačkih površina. Po svojoj brojnosti danas je najznačajnija pasmina konja u Republici Hrvatskoj. Zahvaljujući svojim kvalitetnim osobinama prihvatili su ga i brojni uzgajivači s područja Posavja u Republici Sloveniji.
Hrvati, stigavši u prošlosti na ove prostore iz stepa Euroazije, sa sobom su doveli i svoje konje. Na ovim prostorima vjekovnih sudara civilizacijskih kultura istoka i zapada, velikih carstava te njihovih vojski, odnosno teškog europskog ratnog konja s jedne strane i lako pokretljivog orijentalnog konja s druge strane, taj se konj morao prilagođavati uvjetima. To je podloga na kojoj je nastala današnja gojidba hrvatskog posavca kojeg je narod stvorio kao specifični tip konja pod utjecajem našeg podneblja i posavskih pašnjaka.
Godina 1991. značajna je za tu pasminu jer tada započinje sustavno provođenje uzgojno – selekcijskog rada kroz pregled, odabir te obilježavanje i upis grla u matične knjige. Prvi zahvati na umatičavanju konja zbili su se ranije u dva navrata 1978. i 1980. godine kada je u te dvije akcije obilježeno ukupno 83 grla i to u mjestima Sisačko – moslavačke županije: Tišina Kaptolska, Mahovo, Posavsko Jezero, Ljubljanica te Martinska Ves. Rad na umatičavanju zamire sve do 1991. godine kada započinje sustavni rad u tom dijelu našeg konjogojstva. Svoju inozemnu promociju pasmina doživljava u Friedrichshafenu u travnju 1998. godine.

Hrvatski posavac ima ne odviše dugu glavu, suhu, karakteristično širokih nozdrva i izraženo bistrih očiju te male, stršeće uši. Vrat mu je čvrsto nasađen na greben, kratak i lijepo oblikovan s gusto preljevajućom grivom. Zbijenog je i čvrstog trupa, jednako izražen u sva tri dijela. Sapi su raskoljene, češće strme s niže nasađenim repom bogatog strunom. Noge su relativno suhe s kratkom cjevanicom, pravilnog su stava s kičicama obraslih kratko nakostriješenih dlačica. Od boja prevladava dorat, češće tamni, nego svijetli. Isto tako javlja se kao vranac, rjeđe kao sivac i alat. Šara boja nije poželjna u uzgoju.
Ranozrela je pasmina, čvrste konstitucije, dobrog zdravlja i dugovječnosti. Posjeduje uravnotežen karakter, izraženu volju i upornost u radu. Skroman je i jednostavan u hranidbenim zahtjevima. Od ranog proljeća do kasne jeseni uzgaja se na posavskim pašnjacima, a zimi u staji uz sijeno s par klipova kukuruza.
Najbolje rezultate u uzgoju i upotrebi s obzirom na uzgojni cilj i povijest postiže u ravničarskom kraju koji obiluje vodenim tokovima i naplavnim šumama te pašnjačkim površinama. Miran, dobroćudan i podoban je za vuču u šumi, kao i za rad na oranicama pod plugom.
Njegova ekonomska vrijednost, kao i svih ostalih pasmina radnih konja u nas pa i u svijetu, izgubila se pojavom mehanizacije u poljoprivredi. Danas svoju vrijednost iskazuje u športu – rekreativno jahanje, hipoterapija te kao dio ekološke cjeline parkova prirode i nacionalnih parkova. Isto tako ova se pasmina upotrebljava za proizvodnju mesa i specifičnih proizvoda od konjskog mesa.
U Hrvatskoj djeluju sljedeće udruge uzgajivača: Udruga uzgajivača posavskog konja “Hrvatski posavac”, Udruga uzgajivača konja hrvatski posavac “Donja Posavina”, “Konjogojska udruga Moslavina”, Savez uzgajivača posavskog konja “Hrvatski posavac”, Udruga uzgajivača posavskog konja “Odransko polje”, Udruga uzgajivača posavskog konja “Črnec polje”, Udruga uzgajivača posavskog konja “Kloštar Ivanić”.
Za ovu pasminu potrebno je naglasiti njezinu izuzetnu ekološku vrijednost. Gledano u stočarskoj proizvodnji ovaj vid konjogojstva pridonosi biološkoj raznolikosti proizvodnje na obiteljskom gospodarstvu, ali samo tamo gdje je ekonomski isplativ, odnosno na područjima s otežanom poljoprivrednom proizvodnjom s naglaskom na vlažna staništa. Valja napomenuti da je konj, općenito, ekološki najčistija od svih vrsta domaćih životinja.

Prosinac 6th, 2010

Belgijski hladnokrvnjak (Belgian Heavy Draught)

Pasmine belgijskog hladnokrvnjaka razdvojila se na dva tipa: teži i veći tip ‘Brabant‘, te manji i lakši tip ‘Ardennes’. Ranije je postojao tip ‘Flanders ‘ koji je bio najveći i najteži, tjelesne mase do 1200 kg.
Brabant se uzgajao u istoimenoj belgijskoj pokrajini Brabant, a njegove vrsne odlike bile su poznate još u vrijeme Rimskog Carstva. U Srednjem vijeku se razvio u cijenjenog ratnog konja a u XVI. stoljeću pristupa se sustavnom konsolidiranju uzgoja. Krajem devetnaestog stoljeća ustanovljene su tri glavne krvne linije brabanta (Orange, Bavard i Jean) koje se čuvaju i održavaju i danas.
Konstitucijski gledano, belgijski konj ima tipične značajke hladnokrvne pasminske skupine. Brabant u grebenu doseže visinu do 175 cm i masu do 1100 kg, dok su ardenci nešto niži u grebenu (do 160 cm) i lakši.
Barbant ima umjereno malu i široku glavu, kratak, snažan i dobro vezan vrat s dvostrukom grivom. Trup je zdepast, mišićav i zbijen, leda kratka i jaka kao i slabine. Sapi su kratke, široke i jake. Noge su mu snažne i kratke, s gustim dlakama na kičicama. Kretnje su ustrajne i energične, ali ne baš pravilne. Barbantu su svojstvene dorate ili kestenjaste boje tijela.
Ardenac ima tešku i skladno građenu glavu, snažan, kratak, malo izvijen i dobro vezan vrat. Trup je kompaktan, mišićav i zbijen, leda kratka i jaka kao i slabine. Sapi su kratke, široke i jake, s razvijenom mišićnom masom. Kretnje su ustrajne, energične i izdašne, podjednako dobre u koraku i kasu. Najčešće zastupljena boja ardenca je ‘izabela’ dok su dorati i sivci rjeđi. Pogodan je za vuču tereta, a osobit je po svojoj izdržljivosti i ustrajnosti.

Prosinac 6th, 2010

Hrvatski kasač

Početci uzgoja kasača u Hrvatskoj vežu se za kvalitetna grla iz ergele u Turnišću (kraj Ptuja) i kasače iz Ljutomera. Veliki doprinos uzgoju hrvatskog kasača dale su dvije ergele braće Hafner (Kalinovica, Rugvica), iz kojih su potekli kasači koji su pobjeđivali na europskim hipodromima. Ergela Trebovac, koja je djelovala u razdoblju od 1954. do 1977., dala je većinu rodova današnjeg hrvatskog kasača.
Američki kasač poslužio je kao temeljna pasmina za oblikovanje hrvatskog kasača. Radi nedostatka vlastite dostatne genetske osnove stalno se uvoze kvalitetni rasplodni pastusi. Potrebna mu je konsolidacija linija i rodova uz veću popularizaciju kasačkog sporta. U registru nadležnih institucija za 2003. godinu ubilježeno je 179 hrvatskih kasača (HSC, 2003). Radni rezultati kasača četverogodaca na trkama (1000 m) u 2002. godini kreću se od 1.21,2 do 1.35,7.
Umjerene je veličine okvira, visine grebena od 155 do 160 cm, a obujam cjevanice je 19-20 cm. Glava je konveksnog profila, umjerene veličine, suha sa živahnim očima. Vrat je dug, lopatice su duge, koso položene, dobro vezane mišićjem. Greben je umjereno izražen, leda su duga, sapi duge, široke i lagano spuštene. Grudni koš je širok i dubok radi dostatnosti kapaciteta pluća. Nadlaktica je duga a cjevanica nešto kraća. Noge su čvrste, izraženih tetiva i zglobova. Podržavaju siguran, izdašan i čist hod. Kopito je umjerene veličine, dobro oblikovano. Najčešće pasminske boje su dorata, alata i vrana.

Prosinac 6th, 2010

Holštajn (Holstein)

Pasmina je formirana na području sjeverne Njemačke, u pokrajini Schleswig-Holstein. Formiranje same pasmine počinje u Srednjem vijeku, oplemenjivanjem izabrane populacije domaćih kobila plemenitim pastusima s područja Španjolske, Engleske, Danske i nekih drugih zemalja.
U konsolidaciji ove pasmine dostaje korišten andaluzijski konj, Yorkshire i engleski punokrvnjak. Dva su se tipa profilirala unutar pasmine, teži tip koji se koristio u obradi zemlje i vuči artiljerije u ratu, te lakši tip, uprezan u kočije, korišten za jahanje i u vojne namjene. Prva ergela koja je uzgajala isključivo holštajn pasminu osnovana je 1867. (Traventhal).
Najveći trag na konformacijske značajke holštajna ostavili su engleski punokrvnjaci, primarno mu povećavajući tjelesni format (visina grebena od 162 do 170 cm). Holštajn je pouzdan konj, plemenitog izgleda, vrsne inteligencije i dobrog temperamenta. Glava mu je skladno građena, ravnog profila, izražajnih očiju s velikim nozdrvama. Vrat i greben su snažni i mišićavi, greben izražen, lopatice duge i položene, leda duga, sapi srednje dužine, mišićave i blago spuštene, prsa duboka, noge snažne s pravilnim stavom. Korak mu je izdašan, energičan, elastičan i siguran. Dobar je u skoku. Najčešće boje tijela su dorata, vrana, smeđa i siva.
Često se koristi kao oplemenjivač, a sam uzgoj se konsolidira uzgojem u čistoj krvi. U spornije najčešće zastupljen u preponskim i dresurnim natjecanjima, no vrstan je u ostalim konjičkim disciplinama.

Prosinac 6th, 2010

Lipicanac (Lippizaner)

Lipicanska pasmina dobila je ime po mjestu Lipici, u kojem je 1580., po naputku Bečkog dvora zasnovana ergela sa zadatkom uzgoja konja, koji bi zadovoljili gospodarske i vojne zahtjeve. Ciljani uzor bio je barokni španjolski konj. Uzgojni je rad započeo prvim uvozom rasplodnih španjolskih pastuha 1580. i njihovim pripustom na kraške kobile, odabrane iz populacije lokalnog uzgojnog područja.
Pisani tragovi ukazuju da se početni uzgoj zasnivao na devet španjolskih pastuha i 24 kraške kobile dopremljene u Lipicu. Kasnije je neprekidno unošena plemenita krv, te u genomu današnjeg lipicanca možemo naći krvi kraškog, španjolskog, arapskog, kladrupskog konja kao i nekih talijanskih pasmina. Na oblikovanje lipicanca veliki je utjecaj ostavila “Španjolska škola jahanja” koja je u Beču ustanovljena 1735. godine. Sustavan uzgoj rezultirao je stvaranjem današnjih osam linija pastuha: Pluto (Danska), MaestosoFavory (kladrubska), Conversano Napolitano(napuljska), Siglavy (arapska), Tulipan (Hrvatska) i Incitato (Mađarska). Osim toga, danas postoji šezdesetak priznatih rodova lipicanskih tobila. Lipicanska se pasmina tijekom četiri stoljeća oštre selekcije čvrsto konsolidira, odnosno pouzdano prenosi poželjne značajke na potomstvo.
Lipicanca odlikuju plemenitost, inteligencija i izdržljivost. Glava je skladna, sred-rje velika, umjereno konveksnog profila, krupnih očiju, kratkih i pokretljivih ušiju. Današnji lipicanac ima prosječnu visinu grebena od 155 do 160 cm, a masa tijela je do 500 kg. Vrat je srednje dug, dubok i uzvišen prema grebenu, često ‘labuđi’. Trup je dubok, zbijen, prsa mišićava, greben neizražen, lopatica strma, spoj kratak i čvrst, sapi zapljene i jake, rep dobro nasađen. Noge su mišićave, zglobovi suhi, kopita čvrsta i zatvorena. Hod je ispravan, razmjerno kratak. Kas je elastičan s visokom akcijom nogu (španjolski paradni korak), no galop je kratak. Najčešća boja dlačnog pokrivača je dva do sivobijela, no postoji dio populacije tamnije boje dlake (vrane i dorate). Zanimljivo je da se lipicanska ždrebad rađaju s tamnom bojom dlake koja se tijekom prvih godina života mijenja u svjetliju nijansu, tako da s dobi od četiri do deset godina konji postaju gotovo bijeli.

Prosinac 6th, 2010

Engleski punokrvnjak (EnglishThoroughbred)

Engleski punokrvnjak je graciozno građen i snažan konj. Po naravi je živahan, hrabar i temperamentan. Od eksterijernih obilježja možemo istaknuti da se visina grebena kreće do 170 cm, a masa tijela od 400 do 500 kg. Glava je skladna, lagana, ravnog profila, krupnih očiju, kratkih i pokretljivih ušiju. Vrat je dug, greben izražen, lopatice duge, leda snažna i elastična, sapi mišićave i ravne, trbuh usukan. Noge su suhe i žilave, uz čestu pojavu uskog stava. Najčešće zastupljene boje su vrana, dorata, alata, siva no dozvoljene su i ostale boje. Mora biti jednobojan no dopuštene su bijele oznake na glavi i nogama.

Uzgaja se u čistoj krvi i uglavnom služi kao oplemenjivač drugih populacija. Aktualni podatci govore da u Hrvatskoj ima stotinjak grla ove pasmine, no s obzirom na strukturu i kvalitetu predstavljaju solidnu bazu njene daljnje izgradnje.

Engleski punokrvnjak danas predstavlja jednu od najvrsnijih i najsvestranijih pasmina konja u svijetu. Odlikuje ga plemenitost, izdržljivost, ekstremna brzina zahvaljujući kojoj je svrstan u najvrsnije trkače i odlične skakače. Zahvaljujući pravokutnom formatu tijela, eleganciji, dugom i izdašnom galopskom skoku postiže iznimne brzine, osobito na kratkim stazama. Uspješno se koristi u dresurnim i preponskim natjecanjima, no omiljen je u lovnom i rekreativnom jahanju. Uzgoj se danas profilira u dva osnovna tipa: jahaći (za dresurna, preponska i kombinirana natjecanja ) i trkaći (za galopske utrke)

Prosinac 6th, 2010

Arapski punokrvnjak (Arab Thoroughbred)

Arapski punokrvnjak predstavlja jednu od najrafiniranijih pasmina u svijetu, utkanu u rodoslovlja mnogih današnjih pasmina konja. Pretpostavlja se da je uobličavanje arapskog punokrvnjaka počelo na arapskom poluotoku prije četiri i pol tisućljeca.Pradomovina ove pasmine je Bliski Istok, odnosno podrucja današnje Saudijske Arabije, Egipta i Jemena, a najčešće se veze uz visoravan Neđed, smjestenu u zapadnom dijelu Saudijske Arabije. Pretpostavlja se da je arapski punokrvnjak direktan potomak tarpana, a Witt (cit. Ogrizek i Hrasnica, 1952) navodi da su na njegovo oblikovanje veliki utjecaj imali konji iz srednje Azije i Irana, tipa turkmenskih konja, koji su migrirali u Arabiju i na čijoj je osnovi u uvjetima sušne klime i oskudnog raslinja stvoren arapski punokrvnjak. Tisućljetni uzgoj arapskog punokrvnjaka, voden s mnogo ljubavi i razumijevanja, postupno mu je davao savršen izgled i mnoga vrsna svojstva koja je superiorno prenosio na potomstvo. Arapskog punokrvnjaka je od početka odlikovala izvrsna tjelesna građa, čvrsta konstitucija, izdržljivost, skromnost, temperament, Ijepota i plemenitost. Tijekom uzgojnog rada na arapskom punokrvnjaku velika se pažnja posvećivala porijeklu. Budući da Arapi nisu imali pisane dokumente o porijeklu pojedinih konja, vjerodostojna usmena predaja bila je uobičajeni način prijenosa podataka s generacije na generaciju, pri kojoj se nikada nisu govorile neistine ili zatajivale istine (Grković, 1932). Tri su glavne linije dominirale stoljetnim uzgojem arapskog punokrvnjaka: Kuhavlan (čvršći tip), Saqlavy (profinjeniji tip) iMuniqi (tip osobite brzine).
Visina grebena arapskog punokrvnjaka kreće se od 145 do 155 cm, masa tijela od 400 do 450 kg. Glava je skladna, lagana, konkavnog profila, krupnih očiju, kratkih i pokretljivih ušiju i širokih nozdrva. Ovoj je pasmini svojstven “arapski prijelom”, uočljiv na profilnoj liniji glave. Vrat je graciozan i blago povijen. Tijelo je kvadratičnog formata, širokih prsa, kratkih i ravnih sapi, visoko nasađenog repa. Noge su suhe i žilave, s izraženim suhim zglobovima, malim, okruglim i tvrdim kopitima. Hod je ispravan, harmoničan i gibak. Sve su boje zastupljene (dorata, alata, siva, vrana), no bijela je najčešća.

Prosinac 6th, 2010

Stolisnik (Achillea millefolium)

Stolisnik (Achillea millefolium) je kao ljekovita biljka “prvog reda” i kao biljka za čarolije imao velik ugled u starih Grka, Germana i Slavena. Cijela biljka bez podzemnih dijelova, a ubrana u vrijeme cvatnje, poznata je i danas kao Herba Vlillefolii ima vrlo široku primjenu u liječenju probavnih organa, jetre, kože, očiju drugo te u kozmetici.

Prosinac 6th, 2010

Rusomača (Capsella bursa-psastoris)

Rusomača (Capsella bursa-psastoris) za zaustavljanje krvarenja. Ta je njezina djelotvornost odavno poznata u Dalmaciji. Tamo se svježa rusomača stavlja na otvorene rane jer zaustavlja krvarenje
i djeluje izrazito dezinfekcijski, pa rane čudotvorno brzo zacjeljuju. Rusomača je vrlo djelotvorna i pri unutarnjim krvarenjima, a u poremećajima krvotoka djeluje cao “pufer”. Rusomača, kao ljekovita biljka, ima i druge primjene. Prema nekima Kušan 1956, VVillfort 1974), ljekovita djelotvornost rusomače je veća kad je napadnuta gljivicom Cystopus candicans (Pers.) O. Kunze zbog čega je deformirana
bijelo pljesnjiva, ali bogatija djelotvornom tvari (tiraminom).

Prosinac 6th, 2010

Vodopija (cichori intibus)

Vodopija - Cikorija

Slo-potrošnik
D-wegwarte gewonliche

Za različite namjene-koristi se cijela biljka u cvatu –(cichorii herba) i korijen (cichorii radix)

Nalazište u prirodi
Raste svuda po njivama,putema i travnjacima a voli suha tla .
Beremo cijelu biljku za vrijeme cvatnje 6,7 i 8 mjesec
Korijen vadimo-4 i 5 mjesec.

Primjena u komplementarnoj medicini
Čaj vodopije – za dijabetičare
Čaj vodopije sa peršinom
Sok – svježe biljke s korijenom
Sirup – za djecu-probava
Korijen – kod parazita-djeca
Svjež sok – protiv ispadanja kose i obrva
Oblog s vinskim octom

Čaj od vodopije-dijabetičarima pomaže
Sadrži jednu dragocjenu komponentu inulin
Pijte šalicu čaja po jelu ili umjesto vode u toku dana.
2 žlica biljke stavite na 1/2 litra vode pitke, provri 5 minuta i procijedite nakon 15 minuta i piti 2 šalice dnevno
Uz petrovac i maslačak+kapi za imunitet i melem neven mint

Čaj vodopije sa peršinom
Osim što je izvorni lijek za jetru, žuticu i bubreg sa peršinom 1:1 pomiješan, pospješuje izlučivanje urina i čisti krv a sa time i cijeli organizam uz kapi brusnice i kapi za jačanje org. I b.melem neven mint ili gospina
Sok-svježe biljke s korijenom

Djeluje na izlučivanje tvari i praznjenje žučne vrečice a posebno čišćenje krvi i obnavlja
Uzimati po žličicu na tašte u mlijeko ili vodu i kod bolova zbog žučnih tegoba umasiravati biljni melem gospina trava mint

Sirup  – za djecu-probava
Dobiveni sok cikorije(cijela biljka) skuhamo sa šečerom u gusti sirup.
Sirup je blago sredstvo za poboljšanje probave kod djece
3x dneno žlicu soka u mlijeko ili vodu
Korijen-kod parazita-djeca
Korijen vodopije dajte djeci ako imaju problema sa parazitima u crijevima, da ga grizu ili žvaču.
Malo ga umočite u med da ga radije grizu a trbuščić namažite melemom neven mint
Svjež sok-protiv ispadanja kose i obrva

Svježe istisnjen sok vodopije pomaže protiv ispadanja kose i obrva.
Za vrijeme pranja kose umasirajte u valsište uz korištenje šampona zitronenmelisse, brezinog octa i haarlotiona od koprive, podbjela i ružmarina
Oblog s vinskim octom
Kod prehlade donjih organa(mjehur i bubrezi),upale porebice,slijepog crijeva,pomažu oblozi od biljke koju smo poparili sa vručim octom i toplo obložili na bolna mjesta i mjenjamo obloge.uz kapi zlatnice i melem za noge neven mint
Posebno važno
Vodopija je dragocjena ljekovita biljka za jetru,žuč,hemoroide,kod bolesti bubrega(uz kontrolu lječnika)kod krvarenja i dijabetesa uz druge pripravke i masaže biljnim melemima iz eko bilja “zraka sunca”